Na Badnji dan 2020. godine otrovan je u svom apartmanu novinar Vuk Jovanović.
Duže od godinu dana njegova iznenadni nestanak ostao je skoro neprimećen.
Kako je to moguće?
Duže od godinu dana njegova iznenadni nestanak ostao je skoro neprimećen.
Kako je to moguće?
Obraćajući se prvenstveno javnosti, Jurić, koji je pre godinu dana ustalasao duhove izjavom da je upoznat sa nedelima pedofila viokorangiranog u vlasti Srbije, ostao je dosledan da se bez ostatka žrtvuje i primi na sebe sav gnev razočarane ''publike'', željne krvi kako bi zaštitio i zadržao u tajnosti ono što je rulji najvažnije - imena, istakavši da i pored prijave - zameniku republičkog javnog tužioca i ministru policije Stefanoviću - isti nije procesuiran!
Možeš da imaš mišiće, a da u društvu budeš slab i da ti glas zadrhti ako treba da se upoznaš s nekim ili odgovoriš na najjednostavnije pitanje.
Dokle? Ima li rešenja? Koliko vredi život? Koliko sati, sekund?
Jasno je: nova pošast se nadvija nad našim narodom, a društvena prevencija, briga, poduka, to ne postoji. O tome niko i ne raazmišlja.
Retko kad su naši ispiti ličili na klasično propitivanje, po pitanjama iz cedulja. Tako je bilo i ovoga puta. Zašli smo s teme u raspravu o društvu, koju sam posle prenela u tekst objavljen u prvoj privatnoj novini na Balkanu ''Balkanekspresu'', gde sam počinjala, između ostalih, da se bavim novinarstvom.
Zvuči nevaspitano?
I jeste.
Ali, razmislite malo. Pišem argumente.